Ove tvrdnje objavio je “Nedeljnik”, iz pera hrvatskog novinara Denisa Kuljiša, pozivajući se na reči tajanstvenog muškarca koji je godinama bio tajna simpatija Mire Marković. U feljtonu pod nazivom Zašto je Mira Marković nosila cvet u kosi: “Simbol osvete” koji će promeniti Srbiju, autor Kuljiš piše:
Njih su dvoje kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih zajedno išli u požarevačku gimnaziju. Mira mu se činila “normalnom”, tj. vedrom, društvenom i komunikativnom, poput ostalih djevojaka, a onda se, negdje u vrijeme kad je išla u 3. ili 4. razred gimnazije, zbio jedan čudan događaj koji ga je (jednako kao i Miru) duboko potresao i koji mu se, sve do danas, snažno urezao u pamćenje.
“Bila se razboljela”, rekao mi je, “pa sam je posjetio kod kuće. Razgovarali smo u njezinoj sobi, gdje je spavala. Bila je uzbuđena i duboko potresena, drhtala je kad mi je govorila: ‘V…, nešto sam krupno i vrlo ružno doznala!’ Ali nije mi htjela odati o čemu se radi. I nikada mi to nije ispričala. Pretpostavljam da je tada doznala za ‘status’ svoje majke u javnom (partijskom) životu Srbije.”
Taj se iskaz toga mog sugovornika iz Požarevca (koji danas živi u Beogradu i bavi se znanstvenim radom) može dovesti u vezu s onime što je u svojoj knjizi Tajne enigme o Veri Miletić napisao Đ. Labović. On u njoj citira dopis koji se, kako kaže, čuva u Istorijskom arhivu Beograda, a u kojem piše da su “prilikom ekshumacije streljanih 22-26. VIII 1959. godine, iznad dve masovne rake u Jajincima, nađeni (…) drveni krstovi i piramide, sa više označenih imena”, da je tom prigodom identificirano 20 leševa i da je pod rednim brojem 13 navedeno ime i prezime Vere Miletić. Nalaz komisije verificirala je, na licu mjesta, Verina mlađa sestra (tj. Mirina tetka) Branka.
Godina 1959… Mira Marković je tada imala 17 godina. To jest, 17. je rođendan slavila (ako ga je slavila) 10. jula 1959. Sociolog Karl Mannheim u svom eseju “Problem generacija”, uvrštenom u knjigu Eseji o sociologiji znanja, upozorava na 17. godinu u odrastanju i sazrijevanju svake osobe pa kaže, između ostaloga, da se “mogućnost stvarnog ispitivanja stvari i promišljanja o njima javlja (…) tek u tački kada počne lično eksperimentisanje života – oko 17. godine”.
Mira Marković se, kad je napunila 17 godina, odlučila na jedno uistinu vrlo neobično i unikatno “eksperimentisanje života”. Odlučila je kopirati životni put svoje majke Vere Miletić. To jest, postala je, na neki način, njezinim (ali pervertiranim) klonom.
Vera Miletić je postala vatrenom ljevičarkom, simpatizerom komunističkog pokreta, u 7. razredu (danas je to 3. razred) gimnazije, koju je pohađala u Požarevcu. Bilo je to u školskoj godini 1936/37. Aktivno je sudjelovala u literarnoj družini “Razvitak”, formiranoj u Požarevačkoj gimnaziji, a poznatoj po ljevičarskom, komunističkom opredjeljenju nekih (ili mnogih) svojih članica (među kojima je bila i njezina sestrična i buduća Titova ratna sekretarica i ljubavnica, zapravo nevjenčana supruga, Davorjanka Paunović, zvana Zdenka).
U istoj životnoj dobi (17 godina), na istome mjestu (Požarevačka gimnazija), u istom razredu gimnazije (3. razred) i u okviru iste literarne družine, odnosno školskog lista Razvitak (definiranog kao “omladinski časopis za književnost, društveni život, nauku, kulturu i zabavu”), aktivira se, poput kakvog bombaša-samoubojice, i Verina kćerka Mira Marković. Bilo je to u školskoj godini 1959/60. U prvom broju lista Požarevačke gimnazije Naša stvarnost, tiskanom 15. aprila 1960, a koji će već od drugoga broja (onog od 25. maja 1960) promijeniti ime u Razvitak, Mira Marković je objavila članak pod naslovom “Razmišljanja”, u kojem je obznanila da je napunila 17 godina i da, na određen način, kreće sa svojim ideološkim i društvenopolitičkim aktivizmom i svojom političkom karijerom.
Održala je moralnu bukvicu svojim drugovima i drugaricama iz razreda, poručivši jednome svom drugu koji se na školskom satu, kako je napisala, “kod stiha o poginulima (moguća asocijacija na Veru Miletić – op. aut.) široko nasmejao”: “Druže, stidi se!”
A u drugom (formalno 17.) broju požarevačkog Razvitka, od 25. maja 1960, objavljen je izvještaj s omladinske konferencije Požarevačke gimnazije od 19. maja 1960, kao i sastanka održanog nekoliko dana kasnije, na kojem je 17-godišnja Mira Marković izabrana za predsjednika Školskog komiteta omladine Gimnazije. U istom je Komitetu bio i njezin dečko Slobodan Milošević. A na str. 5 toga broja objavljena je i “pjesma u prozi”, bez naslova, Mire Marković, sa stihom: “Jednog proleća u kosi su mi procvetali cvetovi…”, piše Denis Kuljiš za Nedeljnik.
