Patrijarh Porfirije posetio Požarevac (video)

Patrijarh Porfirije posetio Požarevac (video)

Njegova svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, posetio je u nedelju Požarevac.

Njegova Svetost Patrijarh je načalstvovao svetom Liturgijom u Sabornom hramu u Požarevcu uz sasluženje preosvećene gospode episkopa braničevskog Ignatija i hvostanskog Justina, kao i arhimandrita Prokopija iz Antiohijske Patrijaršije i mnogobrojnog sveštenstva iz više eparhija Srpske Pravoslavne Crkve.

U nastavku donosimo besedu Njegove Svetosti u celosti:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Braćo i sestre, danas u drugu nedelju posta, koja je posvećena velikom ocu i učitelju Crkve Svetom Grigoriju Palami, ispunjen sam radošću velikom zbog toga što me je Bog udostojio da zajedno sa vama upućujem molitve Gospodu i Spasitelju našem i što me je blagoslovio da dođem u grad Požarevac, u drevnu Braničevsku eparhiju koja je najpre nosila naziv Viminacijumska. Eparhija braničevska je ispunjena mnogim svetinjama i predstavlja mesto gde su mnogi ugodnici i svetitelji Božji nalazili mesto za svoj podvig i gde su blagodaću Božjom preobražavajući sebe preobražavali i sve oko sebe do mere da ih je Gospod proslavio i proslavlja do danas, a tako će biti do kraja sveta i veka. Proslavljajući njih Gospod je učinio da mnogi ljudi sa svih strana ne samo znaju za slavu ove Eparhije i vernog naroda njenog, nego dolaze često i da traže utehu u svetima Božjim, ali i utehu u zajednici sa vama i u vašim molitvama.

Mi smo danas čuli odlomak iz Markovog Jevanđelja koji govori o isceljenju uzetog u Kapernaumu. Kapernaum je grad u Palestini, u Galileji. Palestinska zemlja, zemlja u kojoj je živeo izabrani narod, delila se na dva dela: jedno je bila Galileja, a drugo Judeja. Kapernaum je bio grad pored koga je prolazio veliki put koji je spajao Mesopotamiju sa Egiptom i u isto vreme čvorište kroz koje su prolazili mnogi ljudi, vojnici, trgovci, robovi… Otuda je Gospod često boravio u tom gradu i u tim krajevima, jer je imao priliku da propoveda svim ljudima nezavisno od toga kom narodu pripadaju. Već tu je pokazao da su svi pozvani da dođu u poznanje istine i da su svi po ljubavi Njegovoj Njegova deca. U jevanđeljskoj priči imamo jednu potresnu sliku: bolestan je jedan čovek, mnogo se naroda okupilo oko Gospoda i kuće u kojoj boravi bolesnik. Iako je pozvan da uđe u kuću, Gospod ne može da uđe zbog mnoštva ljudi. Tada prijatelji tog oduzetog, bolesnog, skidaju krov i iznose bolesnika na nosilima, prinose ga kod nogu Hristovih i mole Hrista, mole Gospoda, da ga isceli. Iz same priče se vidi da oduzeti ne samo da je bio bolestan od telesnih bolesti, nego po svojoj prilici ni duhovno nije bio sasvim zdrav. Štaviše, može biti da nije imao ni vere ili da je ta vera bila veoma slaba. Može biti da se ona pokolebala zbog telesne bolesti, ali može biti i obrnuto, jer čovek je jedan i jedinstven. Nikada ne boluje samo jedna strana njegove projave, njegove manifestacije, jedna strana njegovog bića. Uvek je bolestan čitav čovek, jer je čovek jedan i jedinstven, jedinstvena ličnost. Slede reči Hristove: Uzmi krevet svoj i idi, oproštaju ti se gresi tvoji. Po svojoj prilici Gospod prepoznaje da je ovaj čovek, pre svega, bio duhovno bolestan, a onda se ta unutrašnja duhovna bolest reflektovala i na njegovu spoljašnju stranu, na njegovu telesnu stranu. Zato je najverovatnije i da sam taj čovek nije imao ni želju da se obrati Isusu i da traži pomoć. Međutim, to je jedna od dimenzija poruke ovoga Jevanđelja, Njegovi prijatelji, njegova braća, imali su veru u Isusa, veru u Gospoda, u blagodat Božju. Imali su poverenje u ljubav Božju. Oni su uzeli tog svog prijatelja, četvorica od njih, i doneli ga kod nogu Hristovih i zamolili ga da Gospod ljubavlju i milosrđem svojim isceli tog bolesnika. O čuda, braćo i sestre! Ne verom, ne ni molitvama, ne i poverenjem tog bolesnika, nego verom njegovih prijatelja, njegove braće, verom druge četvorice, dešava se isceljenje!

Vera, braćo i sestre, nije individualistička stvar, nije stvar pojedinačna i ne tiče se samo jednog čoveka. Vera je uvek vera zajednice. Vera je vera Crkve. Ako je vera pojedinačna i samostalna, individualna, onda je ona jeretička, jer onaj koji hoće da bude samac, on se odvaja od drugih, a to zapravo i znači jeretik – biti pogrešan, odvojiti se od drugih. Vera četvorice, vera zajednice, vera Crkve jeste vera koja ima snagu, jeste vera koja nije samo zbog sebe, već je vera za spasenje čitavog sveta. Kada bismo mi spoznali tu istinu, a onda i čitavim bićem trudili se da naša vera bude ne samo vera zbog nas nego i zbog drugih, kada bismo učinili sve da to bude vera zajednice, Crkve kao zajednice, može biti da bi bilo mnogo manje promašaja i kod drugih, da bi bilo mnogo manje promašaja i na drugim mestima. Nije problem u tome da li postoje ljudi koji ne veruju – pala ljudska priroda na to nam ukazuje, mnogo je takvih u svim vremenima i na svakom mestu – nego je osnovno pitanje za nas kakva je vera naša. Da li je to vera i naše porodice i naše Crkve? Da li roditelj verom svojom, preobražavajući sebe, veruje iz ljubavi i u spasenje svog bližnjeg, svoje porodice, svog komšije, čak i svoga neprijatelja? Nije, braćo i sestre, čudo vere kako se vidi u ovom Jevanđelju, pre svega, telesno iscelenje, nego je čudo preobražaj koji verom dolazi. Vera, braćo i sestre, nije ništa drugo nego naše učestvovanje u životu Crkve, u životu vere, što zapravo pokazuje i projavljuje i naše učešće na svetoj Liturgiji. To je Crkva i to je vera Crkve.

Neka bi Gospod dao da naše molitve ne budu izraz naše vere koja ima veze samo sa nama, da to ne bude, kako se to kaže, religijska Crkva, jedna prosta obična emocija koja povezuje nas sa nama i nas stavlja u centar svoje pažnje i molitve, nego da to bude vera koja nas povezuje sa našim bližnjima i sa Gospodom. Iz te veze i tog odnosa i opštenja sa Gospodom međusobno opštimo kao jedno telo, jedan um i jedno srce. Radujem se, još jedanput kažem, što sam ovde sa vama i siguran sam da ćemo se mnogo puta viđati ovde u svetoj Eparhiji braničevskoj po blagoslovu i ljubavi vašeg Episkopa i da ćemo uvek biti – i onda kada se ne vidimo licem k licu – u zajednici jedne vere, jedne molitve, u svetoj Liturgiji i da ćemo se mnogo dublje, mnogo intenzivnije, u ljubavi i u jednoj veri uvek susretati, čak i onda kada nismo jedni pored drugih. Neka vas sve Gospod blagoslovi!

KOMENTARIŠI